Vjerujem da bas svaki grad ima mjesto gdje se zaljubljeni okupljaju.Pri tome ne mislim na parkinge i sumarke 
Mislim na klupe…
One u parku,one pred zgradama…
Kod nas,u centru grada,ima par takvih mjesta,te posebne klupe na kojima stalno susrecem parove. Ima ih svih godista,i parova i klupa
Ali,ima nesto magicno u tim klupama. Pomislim na sve te poljupce,zagrljaje,glupave razgovore…
Te klupe imaju zivot . I kad bi mogle pricati,vjerujem da bi to bili romani dostojni Dostojevskog,romanticni poput Desanke,duhoviti poput Kapora i pomalo djecije naivni,poput Antica…
“Verovatno znate šta znači zaboraviti sebe na nekom uglu, duž nekih drvoreda, pod nekim prozorom… znači: ostati ovde zauvek.” M.Antic
Danas sam,u povratku iz grada,prosla pored jedne takve klupe,i eto,prvo sto mi je palo na pamet,bilo je to da se jedna moja prijateljica cesto bas u tom parku nalazila sa svojim momkom. I to sjecanje me nasmijalo. Mada nema veze sa mnom,nekako mi je to bilo simpaticno.
Imala sam i ja svoju klupu. I ono bitter-sweet sjecanje vezano za nju…
A vi,jeste li vi imali svoju klupu ?
