Those who can – do,and those who can not -teach !? ili kako je zvanje profesora spalo na lose smisljen vic !

Kao mala,kad bi me pitali sta zelim biti,u igri su bila dva odgovora : Lepa Brena ili uciteljica.

E,pa ovo prvo nisam postala,sto zbog cinjenice da mi se muzicki ukus poprilicno poboljsao,sto zbog toga da se ja ne usudjujem da pjevam ni ispod tusa !

Uciteljica – pa dosla sam blizu te ideje,bicu profesorica…

Pored zelja da budem balerina/koreograf , modna dizajnerica u Londonu,fotograf,i jos mnogo toga ( a sve se vrti oko umjetnosti ),jedna ljubav je pratila u stopu sve ostale zelje.

To become a writer and a teacher…Ove dve zelje su nekako se ispreplele u jednu.

Pocela sam tako sto sam kopirala sestru,koja savrseno pise,kako poeziju,tako i prozu…

Pisala sam pjesme u osnovnoj,preozbiljno, ljubavno dramaticne  za to doba…

Ali negdje u toku srednje skole,i na fakultetu se rodila ljubav prema prozi i prema drami,prema pisanju i prema predavanju.

Sofokle,Euridip,Dante,Sekspir,Gete,Kafka,T.S.Eliot,Kami,Beket,Selimovic,Andric, Puskin,Stankovic – vremenom su postali omiljena lektira .

Kad sam upisala fakultet,i odabrala da to bude srpski jezik i knjizevnost,izabrala sam da mi ono sto volim bude i posao i hobi. Moram priznati da sam bila,a i jos uvijek sam zanesena scenama iz americkih filmova i serija gdje profesorice knjizevnosti na fakultetskim katedrama rade svoj posao uz svu popratnu strast prema istom. I gdje se taj rad postuje .Vjerovatno zato sam se poprilicno razocarala na fakultetu kad sam shvatila da nasi fakulteti  nisu  poput onih iz filmova. Profesori koji predaju bez imalo volje,gradivo koje se ne predaje na kvalitetan nacin,i mi,studenti,koji gledamo da sto lakse prodjemo kroz fakultet,dodjemo do diplome,i udjemo zvanicno u zivot odraslih,gdje posao iz snova nadju malobrojni,ili oni koji imaju dobru pozadinu,a pri tome ne mislim na fizicke atribute. Razocaralo me i to sto su mnogi upisali taj fakultet jer posao profesora jos uvijek ima solidnu platu,slobodne vikende,raspuste,pa je lakse ici kroz zivot tako. Razocaralo me to sto je profesija,koja je po meni sveta,je ovdje kod nas postala predmet ismijavanja…

Postoji jedna izreka,koja je po meni uvredljiva : those who can -do,and those who can not – teach .

Iz ovoga se izvodi zakljucak da oni koji mogu ili znaju,zive zivot punim plucima,a oni koji ne mogu,postaju profesori,ucitelji…Idu linijom lakseg otpora.

Jako cesto cujem od drugih kako sam izabrala pravu profesiju – dobra plata,malo se radi,dosta slobodnih dana,sta hoces…imas dva raspusta,posao nije fizicki tezak… Tako se varaju. Tezak je to posao,to je hljeb sa sedam kora,koji se tesko zaradjuje,a jos teze probavlja.

Isticu tolike „prednosti“ te profesije,a one prave prednosti,a skupa s njima i razloge zasto bi se ta profesija trebala dodatno postovati,njih vise niko ne spominje.

Kad i kako smo dosli do toga da se nekad tako postovana profesija pretvori u lose smisljen vic,stvarno ne znam. Cini mi se da prije samo par godina,dok sam jos sjedila u skolskoj klupi,sam imala mnogo vise postovanja prema profesorima,nego sto danasnji djaci imaju. Bar su ti isti profesori imali vecu podrsku roditelja. Danas se ne zna ko je ovdje neozbiljniji,djaci ili njihovi roditelji . Karijera jednog profesora danas lako moze biti unistena zbog hira jednog ucenika kojeg ste „ponizili“ pred drugovima jer ste mu zbog njegovog neznanja dali negativnu . Ti isti ucenici prijete svojim profesorima,verbalno i fizicki ih maltretiraju.

Postoji i druga strana medalje. Profesori koji koriste svoj polozaj .  Novcane i seksualne iznude. Isiljavanje i glumljenje autoriteta. Profesori koji otaljavaju svoj posao,uce i stvaraju generacije neznalica i mozda buducih profesora,koji nece znati svoj posao,jer nisu imali od koga da ga nauce. Profesori koji kazu studentu da mu se okrene ledjima i tako polaze ispit,jer se profesoru ne svidja lice studenta. Profesori koji pri ispitu vise obracaju paznju na dekolte studentice nego na ono sto mu govori. Dvosmislene sale.

Nekad je cura,ako je bila uciteljica,bila cura pozeljna za udaju. Nekad su se ucitelji i profesori postovali. Profesor nije bio bilo ko – profesor je bio Prometej .  Danas je taj isti Prometej okovan tudjim komentarima,losom drzavnom politikom i opstim manjkom volje ovog naroda da uci,i da nauci.

Danas niko ne zeli da bude Prometej.

Danas svako zeli da bude Bog !

Zaboraviti sebe na nekom uglu…

Vjerujem da bas svaki grad ima mjesto gdje se zaljubljeni okupljaju.Pri tome ne mislim na parkinge i sumarke🙂

Mislim na klupe…

One u parku,one pred zgradama…

Kod nas,u centru grada,ima par takvih mjesta,te posebne klupe na kojima stalno susrecem parove. Ima ih svih godista,i parova i klupa🙂

Ali,ima nesto magicno u tim klupama. Pomislim na sve te poljupce,zagrljaje,glupave razgovore…

Te klupe imaju zivot . I kad bi mogle pricati,vjerujem da bi to bili romani dostojni Dostojevskog,romanticni poput Desanke,duhoviti poput Kapora i pomalo djecije naivni,poput Antica…

„Verovatno znate šta znači zaboraviti sebe na nekom uglu, duž nekih drvoreda, pod nekim prozorom… znači: ostati ovde zauvek.“ M.Antic

Danas sam,u povratku iz grada,prosla pored jedne takve klupe,i eto,prvo sto mi je palo na pamet,bilo je to da se jedna moja prijateljica cesto bas u tom parku nalazila sa svojim momkom. I to sjecanje me nasmijalo. Mada nema veze sa mnom,nekako mi je to bilo simpaticno.

Imala sam i ja svoju klupu. I ono bitter-sweet sjecanje vezano za nju…

A vi,jeste li vi imali svoju klupu ?

 

 

Lako je…

Lako je gledajuci more sa obale biti mornar. Treba skinuti obucu sa sebe i zakoraciti u tu tamnu vodu,nezasticen i ogoljen,noseci u rukama samo svoje srce…

Lako je citati tudje knjige,i diviti se mudrim rijecima. Treba znati kako da svoje misli ispisemo na komadu praznog papira,i rizikujemo da ih cijeli svijet cita,i doceka na noz,ili ih okiti lovorom…

Lako je kritikovati slike sto ih je necija ruka naslikala. Treba znati zamisliti,treba znati nacrtati i udahnuti zivot pravim bojama,pravim nijansama…

Lako je,isuvise lako dati savjet drugima kako da zive svoj zivot.

Treba znati kako da zivis onaj koji imas !

Bramasole…kutak pod suncem Toskane

Hocu i ja svoj Bramasole…svoj kutak pod suncem Toskane. I dobru knjigu. I casu vina. Crnog,molicu ! I zvuk starih ploca, sto vise krce nego sto sviraju…

Eto ! To hocu !

Hocu da upijam italijanski jezik..da jedem masline ( iako ja ne volim masline )…da imam mali vinograd,i psa sa kojim ga obilazim. Ali starog psa. Coravog na jednog oko. Sto me prati u svaku stopu,i voli me..

Hocu da nedeljom izadjem na pijacu malog sela,gdje se svi medjusobno poznaju,i da pijem kafu na ulici,dok se crkveno zvono oglasava.


I da jedem sladoled.

I da su mi ruke pune knjiga o umjetnosti.

I da je sve umjetnost oko mene.

Umjetnost zivota.

Umjetnost ljubavi.

Umjetnost umjetnosti.

Eto..to hocu…

Ko nije gledao film “ Pod suncem Toskane“ nek pogleda.

Ko je gledao –  shvatice…

Jer : “ What are four walls anyway ? They are what they contain. The house protects the dreamer. Unthinkably good things can happen,even late in the game. It’s such a surprise.“ – Under the Tuscan Sun

Sad idem sa soljom vrelog kapucina na ovo proljetno sunce,pa cu zamisljati da ga pijem pod krosnjom stare masline…a Sinatra svira li svira…

Fly me to the moon,and let me dance among the stars….

 

Play that funky music,white boy…Ili nemoj ! Molim te !!!

Komsija mi opet ima onaj dan kad od srca uziva u svojoj muzici…pa ja,i pored zatvorenih prozora cujem neki jadan pokusaj repovanja nekog momka sa jos jadnijim vokalnim sposobnostima…

WTF ???

Drma me pms..i to gadno…i mislim da se odavno nisam ovako radovala danu kad ce,kad vec tako moram reci,ono da dodje..i ostavi moje hormone na miru !

I ovako sam dovoljno lvfbgivan bez tih dodatnih hormonskih izliva !

Zato,ako ti ja gore dodjem,komso moj,polupacu ti taj radio,i vezati te tim kablom i muciti Betovenom..jesi cuo ?

Ne brinite,moja agresivnost je trenutno okupirana samo komsijama🙂

Have a nice day !🙂

 

Trese,lupa,udara ili kako je stiglo proljece u moj grad !

Proljece,koje je sinoc stiglo,u mom je gradu stiglo poprilicno glasno,sa sve bukom i galamom…Imala sam osjecaj kao da smo u Japanu🙂

Da pogodili ste…malo nam se zemlja zatresla od srece sto je stiglo novo godisnje doba !

Tek sitnih 3,6 stepena,ali nimalo prijatnih..pogotovo kad te probudi iz sna,pa ne znas je li poceo kakav rat,da li da se oblacis i bjezis,sta se to kog vraga desava…Trajalo je samo sekundu,mozda malo duze,ali mi se ucinilo da je dobro streslo..

Ali,navikli smo mi na to..Zemljotresi vole moj grad..ljubav je to..nekad tako jaka da sve porusi,kao ’69.godine…

Gledam sva ta desavanja,potresi,bombardovanja,poplave…uzas sto sve ljudi prozivljavaju..

Obicno kad se kaze smak svijeta,misli se ono na trenutni kraj,sad te ima,sad te nema..ja licno vise taj smak zamisljam kao ovo sto se desava sad. Sve te nesrece,ta bol,taj jad..

Ova godina bas i nije pocela na lijep nacin😦

Gdje god pogledam samo tuga i bol,malo je,jako malo srece…

Nadam se samo da je Bog uz one kojima treba sad,i molim se da cuva sve nas..

Teska vremena dolaze,teska…

Please believe in me,’cause what I need is for you to believe in me…

Znate kako postoje pjesme,koje,cim im cujete prve taktove,stavite na onu listu pjesama kojima se uvijek vracate ? Vezete za tu melodiju neki osjecaj,dogadjaj,osobu..i kad ih opet pustite,emocije koje ste tad osjecali,ponovo u valovima poteku,i potpuno vas pokriju..ili vas otkriju,pred drugima,pred vama samima..to najbolje vi znate ?!

Znate takve pjesme ???

I kad ta pjesma prizove taj osjecaj zadovoljstva ( kakav vec osjecaj zadovoljstva moze biti )…i vi se zateknete van svih desavanja. Ne postoji vrijeme,mjesto..ne postoje ljudi oko vas..samo taj osjecaj koji pocinje negdje u stomaku,i poput vatre se siri kroz vase vene,i przi sve pred sobom…

Znate taj osjecaj ???

To je nirvana,cista,savrsena nirvana !




 

Sreca

Dugo nisam pisala,jako dugo..ali kao sto sam kod Galeba vec rekla,pisem samo onda kad imam sta za reci,i kad tako osjecam…kad nemam sta za reci ili mi je tesko reci ono sto mi je na umu,cuvam to za sebe…

Proljece se blizi,sunce..znate vec moju ovisnost o njemu.

Ispade da sam stvarno se zavukla u brlog,i prespavala zimu !

Ali nisam…ne zaista..sve ovo vrijeme sam bila prisutnija nego ikad prije..i naucila sto se nauciti mora,mislim na zivotne lekcije..i opet povukla neke granice,napravila spiskove,ponesto izbrisala,ponesto dodala..

Sve u svemu – odrasla za emotivni pedalj !

I tu sam gdje jesam ! I srecna sam !

Rekao je : “ Kosa ti mirise na sampon.“

A ja sam pomislila : “ A sreca mirise na tebe . „

Stepski vuk

“ Nosio si u sebi jednu sliku o zivotu, jednu vjeru i zahtjev, bio si spreman na djela patnje i zrtve, a postepeno si primjecivao da svijet od tebe ne trazi ni djela ni zrtve i tome slicno, da zivot nije herojski ep, sa junackim ulogama i ostalim, vec samo gradjanska bolja soba u kojoj su ljudi savrseno zadovoljni jelom i picem, kafom i pletenjem carapa, igranjem taroka i muzikom preko radija. A ko hoce nesto drugo i u sebi nosi nesto drugo, ono junacko i lijepo, ko obozava velike pjesnike ili svece, taj je budala i Don Kihot. Lijepo. tako sam i ja prosla prijatelju moj! …. Neko vrijeme sam bila neutjesna i dugo sam trazila krivicu u samoj sebi. Mislila sam da zivot, najzad, uvijek mora da bude u pravu, a ako se on narugao mojim lijepim snovima, tako sam mislila, znaci da su moji snovi bili glupi i da oni nisu bili u pravu. Ali sve to nije pomoglo. A posto sam imala dobre oci i usi, a posto sam bila pomalo radoznala, pocela sam veoma pazljivo da posmatram zivot, svoje poznanike i susjede, vise od pedesetoro ljudi i sudbina, i tada sam vidjela, Hari, da su moji snovi bili u pravu, po hiljadu puta u pravu, isto kao i tvoji. A zivot i stvarnost nisu bili u pravu. … Kod mene je bijeda mozda bila vise materijalna i moralna, kod tebe duhovna – ali je put bio isti. Zar mislis da ne mogu da shvatim tvoj strah od fokstrota, tvoju odvratnost prema barovima i dvoranama za igru i tvoje rogusenje protiv jazza i svih tih drangulija! Shvatila sam sve to isuvise dobro, kao i tvoje gnusanje prema politici, tvoju tugu zbog blebetanja i neodgovornog poslovanja raznih stranaka i stampe, tvoje ocajanje zbog rata, kako proslog tako i buduceg, zbog nacina na koji se danas misli, cita, gradi, svira, proslavlja i stice obrazovanje! U pravu si, stepski vuce, po hiljadu puta u pravu, pa ipak moras da propadnes. Tvoji zahtjevi su odvise visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svijet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbacuje od sebe jer ti za njega imas jednu suvisnu dimenziju. Ko danas hoce da zivi i da uziva u tome, ne smije da bude kao sto smo ti i ja. Ko umjesto ciguljanja trazi muziku, umjesto razonode radost, umjesto novca dusu, ko umjesto spekulisanja trazi istinski rad, i umjesto igre istinsku strast, tome ovaj ljepuskasti svijet ne moze biti domovina …“

Herman Hese,Stepski vuk