Zaboraviti sebe na nekom uglu…

Vjerujem da bas svaki grad ima mjesto gdje se zaljubljeni okupljaju.Pri tome ne mislim na parkinge i sumarke 🙂

Mislim na klupe…

One u parku,one pred zgradama…

Kod nas,u centru grada,ima par takvih mjesta,te posebne klupe na kojima stalno susrecem parove. Ima ih svih godista,i parova i klupa 🙂

Ali,ima nesto magicno u tim klupama. Pomislim na sve te poljupce,zagrljaje,glupave razgovore…

Te klupe imaju zivot . I kad bi mogle pricati,vjerujem da bi to bili romani dostojni Dostojevskog,romanticni poput Desanke,duhoviti poput Kapora i pomalo djecije naivni,poput Antica…

„Verovatno znate šta znači zaboraviti sebe na nekom uglu, duž nekih drvoreda, pod nekim prozorom… znači: ostati ovde zauvek.“ M.Antic

Danas sam,u povratku iz grada,prosla pored jedne takve klupe,i eto,prvo sto mi je palo na pamet,bilo je to da se jedna moja prijateljica cesto bas u tom parku nalazila sa svojim momkom. I to sjecanje me nasmijalo. Mada nema veze sa mnom,nekako mi je to bilo simpaticno.

Imala sam i ja svoju klupu. I ono bitter-sweet sjecanje vezano za nju…

A vi,jeste li vi imali svoju klupu ?

 

 

Advertisements