Those who can – do,and those who can not -teach !? ili kako je zvanje profesora spalo na lose smisljen vic !

Kao mala,kad bi me pitali sta zelim biti,u igri su bila dva odgovora : Lepa Brena ili uciteljica.

E,pa ovo prvo nisam postala,sto zbog cinjenice da mi se muzicki ukus poprilicno poboljsao,sto zbog toga da se ja ne usudjujem da pjevam ni ispod tusa !

Uciteljica – pa dosla sam blizu te ideje,bicu profesorica…

Pored zelja da budem balerina/koreograf , modna dizajnerica u Londonu,fotograf,i jos mnogo toga ( a sve se vrti oko umjetnosti ),jedna ljubav je pratila u stopu sve ostale zelje.

To become a writer and a teacher…Ove dve zelje su nekako se ispreplele u jednu.

Pocela sam tako sto sam kopirala sestru,koja savrseno pise,kako poeziju,tako i prozu…

Pisala sam pjesme u osnovnoj,preozbiljno, ljubavno dramaticne  za to doba…

Ali negdje u toku srednje skole,i na fakultetu se rodila ljubav prema prozi i prema drami,prema pisanju i prema predavanju.

Sofokle,Euridip,Dante,Sekspir,Gete,Kafka,T.S.Eliot,Kami,Beket,Selimovic,Andric, Puskin,Stankovic – vremenom su postali omiljena lektira .

Kad sam upisala fakultet,i odabrala da to bude srpski jezik i knjizevnost,izabrala sam da mi ono sto volim bude i posao i hobi. Moram priznati da sam bila,a i jos uvijek sam zanesena scenama iz americkih filmova i serija gdje profesorice knjizevnosti na fakultetskim katedrama rade svoj posao uz svu popratnu strast prema istom. I gdje se taj rad postuje .Vjerovatno zato sam se poprilicno razocarala na fakultetu kad sam shvatila da nasi fakulteti  nisu  poput onih iz filmova. Profesori koji predaju bez imalo volje,gradivo koje se ne predaje na kvalitetan nacin,i mi,studenti,koji gledamo da sto lakse prodjemo kroz fakultet,dodjemo do diplome,i udjemo zvanicno u zivot odraslih,gdje posao iz snova nadju malobrojni,ili oni koji imaju dobru pozadinu,a pri tome ne mislim na fizicke atribute. Razocaralo me i to sto su mnogi upisali taj fakultet jer posao profesora jos uvijek ima solidnu platu,slobodne vikende,raspuste,pa je lakse ici kroz zivot tako. Razocaralo me to sto je profesija,koja je po meni sveta,je ovdje kod nas postala predmet ismijavanja…

Postoji jedna izreka,koja je po meni uvredljiva : those who can -do,and those who can not – teach .

Iz ovoga se izvodi zakljucak da oni koji mogu ili znaju,zive zivot punim plucima,a oni koji ne mogu,postaju profesori,ucitelji…Idu linijom lakseg otpora.

Jako cesto cujem od drugih kako sam izabrala pravu profesiju – dobra plata,malo se radi,dosta slobodnih dana,sta hoces…imas dva raspusta,posao nije fizicki tezak… Tako se varaju. Tezak je to posao,to je hljeb sa sedam kora,koji se tesko zaradjuje,a jos teze probavlja.

Isticu tolike „prednosti“ te profesije,a one prave prednosti,a skupa s njima i razloge zasto bi se ta profesija trebala dodatno postovati,njih vise niko ne spominje.

Kad i kako smo dosli do toga da se nekad tako postovana profesija pretvori u lose smisljen vic,stvarno ne znam. Cini mi se da prije samo par godina,dok sam jos sjedila u skolskoj klupi,sam imala mnogo vise postovanja prema profesorima,nego sto danasnji djaci imaju. Bar su ti isti profesori imali vecu podrsku roditelja. Danas se ne zna ko je ovdje neozbiljniji,djaci ili njihovi roditelji . Karijera jednog profesora danas lako moze biti unistena zbog hira jednog ucenika kojeg ste „ponizili“ pred drugovima jer ste mu zbog njegovog neznanja dali negativnu . Ti isti ucenici prijete svojim profesorima,verbalno i fizicki ih maltretiraju.

Postoji i druga strana medalje. Profesori koji koriste svoj polozaj .  Novcane i seksualne iznude. Isiljavanje i glumljenje autoriteta. Profesori koji otaljavaju svoj posao,uce i stvaraju generacije neznalica i mozda buducih profesora,koji nece znati svoj posao,jer nisu imali od koga da ga nauce. Profesori koji kazu studentu da mu se okrene ledjima i tako polaze ispit,jer se profesoru ne svidja lice studenta. Profesori koji pri ispitu vise obracaju paznju na dekolte studentice nego na ono sto mu govori. Dvosmislene sale.

Nekad je cura,ako je bila uciteljica,bila cura pozeljna za udaju. Nekad su se ucitelji i profesori postovali. Profesor nije bio bilo ko – profesor je bio Prometej .  Danas je taj isti Prometej okovan tudjim komentarima,losom drzavnom politikom i opstim manjkom volje ovog naroda da uci,i da nauci.

Danas niko ne zeli da bude Prometej.

Danas svako zeli da bude Bog !

Zaboraviti sebe na nekom uglu…

Vjerujem da bas svaki grad ima mjesto gdje se zaljubljeni okupljaju.Pri tome ne mislim na parkinge i sumarke 🙂

Mislim na klupe…

One u parku,one pred zgradama…

Kod nas,u centru grada,ima par takvih mjesta,te posebne klupe na kojima stalno susrecem parove. Ima ih svih godista,i parova i klupa 🙂

Ali,ima nesto magicno u tim klupama. Pomislim na sve te poljupce,zagrljaje,glupave razgovore…

Te klupe imaju zivot . I kad bi mogle pricati,vjerujem da bi to bili romani dostojni Dostojevskog,romanticni poput Desanke,duhoviti poput Kapora i pomalo djecije naivni,poput Antica…

„Verovatno znate šta znači zaboraviti sebe na nekom uglu, duž nekih drvoreda, pod nekim prozorom… znači: ostati ovde zauvek.“ M.Antic

Danas sam,u povratku iz grada,prosla pored jedne takve klupe,i eto,prvo sto mi je palo na pamet,bilo je to da se jedna moja prijateljica cesto bas u tom parku nalazila sa svojim momkom. I to sjecanje me nasmijalo. Mada nema veze sa mnom,nekako mi je to bilo simpaticno.

Imala sam i ja svoju klupu. I ono bitter-sweet sjecanje vezano za nju…

A vi,jeste li vi imali svoju klupu ?

 

 

Trese,lupa,udara ili kako je stiglo proljece u moj grad !

Proljece,koje je sinoc stiglo,u mom je gradu stiglo poprilicno glasno,sa sve bukom i galamom…Imala sam osjecaj kao da smo u Japanu 🙂

Da pogodili ste…malo nam se zemlja zatresla od srece sto je stiglo novo godisnje doba !

Tek sitnih 3,6 stepena,ali nimalo prijatnih..pogotovo kad te probudi iz sna,pa ne znas je li poceo kakav rat,da li da se oblacis i bjezis,sta se to kog vraga desava…Trajalo je samo sekundu,mozda malo duze,ali mi se ucinilo da je dobro streslo..

Ali,navikli smo mi na to..Zemljotresi vole moj grad..ljubav je to..nekad tako jaka da sve porusi,kao ’69.godine…

Gledam sva ta desavanja,potresi,bombardovanja,poplave…uzas sto sve ljudi prozivljavaju..

Obicno kad se kaze smak svijeta,misli se ono na trenutni kraj,sad te ima,sad te nema..ja licno vise taj smak zamisljam kao ovo sto se desava sad. Sve te nesrece,ta bol,taj jad..

Ova godina bas i nije pocela na lijep nacin 😦

Gdje god pogledam samo tuga i bol,malo je,jako malo srece…

Nadam se samo da je Bog uz one kojima treba sad,i molim se da cuva sve nas..

Teska vremena dolaze,teska…

O prijateljstvu

Prijateljstvo se zove ljubav izmedju coveka i coveka… – J.Ducic

Nikad nisam bila jedna od onih koji imaju hrpe prijatelja i kao svi su mi oni najbolji. Ne ! Ja sam uvijek imala par najboljih prijatelja,obicno su se mogli nabrojati na prste jedne ruke,nekoliko veoma dobrih prijatelja,i kategoriju OSTALO

Zivot me naucio da muskarci su jako dobri prijatelji,i da oni mnogo lakse funkcionisu u vecim grupama od cura,cure,cim nas je vise od dve,imaju jednu vise curu za tracanje,dok doticna nije prisutna. I to je opsta istina !

Ja kao neko ko je jako sazaljiv,samim tim i naivan,pa mi je lako podmetnuti pricu,bar bilo nekad,sam uvijek bivala izbacena iz takvih grupica,ili bi sama otisla,jer nisam mogla da se drzim tih klika i njihovih pravila.. Vidjela da ja to ne umem,cak ni kad sam sustala za kategoriju odraslih..E,ako ne ide,ne ide…oprala sam ruke,i okrenula se onom sto ide..

I tako,sad imam par najboljih prijatelja…

Dve najbolje znam cijeli svoj zivot,i one su vec posebna kategorija,negdje izmedju  prijateljica i sestara,znam da su tu,znaju da sam tu.

Imam i jednog najboljeg prijatelja,koji me je uvjerio u kvalitetu muskog prijateljstva. Hvala mu na tome !

I ima ONA,moja naj,najbolja prijateljica,koju od svih njih najkrace poznajem,ali dovoljno dugo da se kao srodne duse prepoznamo,i, kako nas osim ciste volje da se druzimo nista drugo ne veze,ni fax,ni posao,ni rodbina,ni hobi..ta ljubav  raste sama iz sebe…

I naravno moja sestra,ali ona mi je i mama,i tata,i sestra,i brat,i psiholog,i pedagog…to je posebna prica !

Imam i par veoma dobrih prijatelja,sto iz srednje skole,sto sa fakulteta,koje cesto vidjam,a i kad ih ne vidjam,upucena sam u njihov zivot,i sretna sam zbog njihove srece,i tuzna kad tuguju.

OSTALO su oni koje pozdravim u gradu kad se vidimo,iz kurtoazije ih pitam kako su,sta rade,ali me puno ne dotice njihov zivot,kao ni njih moj.

E,s vremena na vrijeme,poneka osoba iz te kategorije mi pokusa banuti u zivot ( a postoji razlog sto su te osobe u toj kategoriji ),i u ime naseg „prijateljstva“ mi zatrazi kakvu uslugicu,prokomentarise moj zivot,da sebi za pravo da mi da kakvu kritiku i tako…

Bas skoro je jedna OSTALA navalila na mene da se druzimo,da se volimo…i to takvim tempom da sam se vec zapitala sta treba od mene..

Naime,doticna osoba je cula da sam ja u vezi,pa je samo htjela da cuje koji trac..sad,to meni i ne bi toliko smetalo,ajde de,ako ti je toliko stalo,ali kad je ta osoba,na moje da nemam trenutno vremena,sto je istina, rekla onu CAROBNU izjavu „ma da,sad kad se ima decko nema se vremena za prijatelje“ pogodila je pravo u metu ! Bulsseye !

Na tren sam se cak zamislila da li je u pravu,da li sam zbog zaljubljenosti koga zapostavila…Hvala Bogu,samo na tren sam se to zapitala !

Moje prijatelje redovno vidjam,znam sta se sve kod njih desava,i nisu zapostavljeni.

Odgovor je bio : “ Ne znam sta pod tim mislis,ali to nije tacno,ja nisam takva,ako ne vjerujes,pitaj moje prijatelje! “

Mislim da je persona skontala,ili se bar nadam…

Citam juce ovaj tekst kod Drvene,i pomislih,bas je u pravu..

Da mi je to rekao neko od mojih prijatelja,ja bih se zabrinula,i pomislila da su u pravu,jer oni me najbolje poznaju,i oni imaju pravo da to kazu..pa cak i ako ja mislim da nisu u pravu,oni imaju pravo na svoje misljenje. Ali cak i moji najbolji prijatelji razumiju da,kako se odrasta,i kako se dolazi u godine kad se neke druge vrijednosti cijene,kad se pocne razmisljati o porodici,da se vrijeme koje se provodi sa prijateljima polako smanjuje,a vrijeme koje se provodi sa partnerom povecava. To je sasvim normalna stvar,i tu nema ljutnje. Mozda dok smo bili u pubertetu,pa i sve do skora,ali svaka svome jugu leti. To je jednostavno zivot. Nekad radije satima ne radim nista u drustvu osobe koju volim,nego da popijem kafu na brzinu sa prijateljima. To ne znaci da ja manje volim svoje prijatelje,da mi ne trebaju vise,to samo znaci da odrastamo. I necu se uvrijediti kad oni kazu da bi subotu vece radije proveli u kinu sa momkom,nego se opijali sa mnom u klubu. Stvarno necu !

Edit : moram reci i to da postoji jos jedna kategorija,pod imenom RECYCLE BIN 🙂

Mislim da ime govori sve 😀

Sta pamtimo a sta zaboravljamo ?

Da li se i kada pitate sta pamtimo a sta zaboravljamo ?

Sta bi radije pamtili a sta zaboravili ?

I kako zapravo pravimo izbor ?

Danas sam gledala film,kojem ni ime ne znam,jer sam se ukljucila nekih par minuta nakon sto je poceo,ali me ostavio u nekim pitanjima !

Rijec je o muskarcu i zeni u starijim godinama,ona pati od Alchajmera,i on je ,na njenu molbu ostavlja u staracki dom gdje ima pravilnu njegu. Redovno je obilazi ali ona nakon nekog vremena ga vise ne prepoznaje..Ipak on je uporan u svojim obilascima,citanju njenih omiljenih knjiga…ili je to ljubav uporna..Ne znam !

Zamislila sam se u toj situaciji..imam nekih sezdesetak godina,i gubim pamcenje..

Okrutan je to zivot..okrutan je mozda i blaga rijec.

Tek sam na pocetku zivota,sa svojih dvadeset i pet nisam zapravo prosla nista,a vec imam gomilu sjecanja koja zelim sacuvati u sebi,da se ne zaborave,da se sacuvaju od zaborava i prasine.

Moje prvo sjecanje – selo,ja u prasini sa bakinim soljicama za kafu,mama koja galami i baka koja mi ih ipak daje..To je jedino sjecanje koje imam za nju,umrla je kad sam imala cetiri godine.

Neke djecije igre,polazak u skolu,svadje sa sestrom,prva knjiga koju sam procitala sa pet godina..

Prvi izlazak,prvi poljubac ( ok ,njega bi radije da zaboravim,nije bio bas nesto  🙂  ).

Rodjendani,prijemni ispiti,prvi polozen ispit..

Moj mozak je cudna stvar..pamtim ja i velike stvari,ali pamtim takve gluposti,kao sto su pjesme koje su svirale u nekom trenutku,razgovori oko ne bas nekih posebno vaznih tema koje znam od rijeci do rijec,pogledi,vrijeme,moj osjecaj,ono sto mi je u tom trenutku palo na pamet..

Nekad me zacudi sta sve pamtim..ali sad kad sam gledala taj film,kad vidim kako je bolno kad se ne sjecas,kako je to bolno i za onog ko se ne sjeca,i za onog koga se ne sjecaju..pitam se – trudimo li se mi dovoljno da zapamtimo vazne stvari ??? Trudimo li se dovoljno da zapamtimo one „nevazne“ stvari ???

Kad prevazidjemo onu djeciju fazu skupljanja salveta,ulaznica,omota cokoladica i praznih bocica parfema,koje su samo djeciji pokusaji da sve ostane kako jeste…?

Kad postanemo „odrasli“ i pocnemo da uklanjamo sitnice sa nasih polica jer one nicemu ne sluze i skupljaju prasinu ?

Kad se odreknemo klinca i klinceze u sebi i pristanemo odrasti ?

Zasto je taj prelaz tako neuocljiv?

Mnogi ljudi pisu bas zbog toga sto zele da sve ostane sacuvano,njihove misli,rijeci,osjecaji…

Kazu da sto nije na papiru to i ne postoji..

Lud pamti a pametan zapisuje..

Valjda zato i ja imam potrebu da pisem,da ostavim trag,da se ne zaboravi..

Da ne zaboravim !

Zaboraviti druge,zaboraviti mjesta,dane,godine,lica,knjige,osjecaje…teska je to osuda !

Jer zaboravljanjem svega toga,ljudi zapravo zaboravljaju sebe..

Zato treba slaviti svaki dan,svaku emociju..i boriti se protiv zaborava,sto protiv onog na koji te mozak prisili,sto protiv onog na koji mi prisilimo  mozak..!

Balasevicu,nisi fer…

Ako se zelim posteno isplakati,imam isproban nacin – slusam Balasevica. Taj zna svoj posao i vise nego dobro.

Ma kako da sam happy ako cujem neke njegove pjesme,a imam svoju listu takvih,postanem prava cmizdra..

Zasto je to tako,stvarno ne znam…

Jaroslava,D-mol,Ne lomite mi bagrenje,Lakonoga…Ne volim januar,pa i ona kojoj uvijek zaboravim naziv,a znam da govori o suncokretu i ima ove stihove „tvoja je sreca samo tvoja stvar,al zato tvoja tuga..“ ,e ta me dokrajci !

Ma Balasevicu,nisi fer..kad ti kazem pravo nisi !

Al da ga ne ocrnim bas skroz,ima jedna pjesma koja me dize sa stolice odmah..i uz koju bih mogla skakati po cijeli dan…

Zato,za moju dusu,a i znam da ce neki jos da se pronadju u njoj,a i za sve tamnokose ,postavljam ovu pjesmu..radije nju nego ove gore navedene,jer ako ih samo cujem,krenuce suze,i lavina,i onda ode sve u tri lijepe….Khmmm,znate vec 😀

Zato,let the music play 🙂

Sreca….“tell me all about it“

…Topot bosih nogu po parketu je odzvanjao u tisini…Zacuo se sum vode i lupanje sudja..pravila je kafu,jutarnju…

Negde u pozadini sobe,lagan uzdah i okret u krevetu…posteljina je zasustala..

Pogledala je i nasmijala se tiho. Taj mali znak srece skoro da  je bio i nevidljiv.

Prisla je prozoru i pustila sunce unutra. Bilo je i vrijeme…

Jos jedan zvuk posteljine i jos jedan osmijeh.

Ispijala je kafu pomalo lijeno,stojeci uz prozor,uzdizuci se na prste poput balerine,provjeravajuci elasticnost svojih stopala.

Kremast ukus vruce kafe ,pricinjavao je zadovoljstvo njenim culima,a njene usne cinio meksim i slatkim,poput cokolade. Negdje u njoj se probudio leptir,zamahnuvsi krilima,stvarajuci vrtloge i oluje…

Vani su prolaznici zurili na posao,zurili u obaveze koji nosi novi dan,svako zaokupljen svojim mislima. A njene  misli nakon dugo vremena nisu lutale uokolo…

Jos jedan zvuk posteljine,treci po redu..nedostajala je tamo..

Prisla je krevetu,i spustila se kraj njega. Skupivsi se u narucju te tako bliske osobe,upijajuci njegov vec pomalo izblijedeo losion,po ko zna koji put je pomislila na sunce..opet…i nasmijala se vec zatvorenih ociju.Presla je prstima po njegovom licu,lagano,da ga ne probudi. Uvukla je svoju glavu pod njegovu bradu,uklapajuci se kao sto se slagalice  uklapaju savrseno jedna u drugu. Tu joj je mesto. Za samo tren je osetila tezinu ruke na svojim ledjima. Stare navike je tesko odbaciti,te divne stare navike..Sve je bilo bas taman…ni previse,ni premalo…bas onako kako treba.

Jutro je vec uveliko svanulo,ali pet minuta jos nece pokvariti dan,zar ne ?

Dan je ipak sladji kad zapocne malo kasnije…

On a day like this…

Znate one dane kad vam se jednostavno ne da izvuci iz toplog kreveta,pa kunjate i kradete jos samo pet minuta vremena ??? Danas je takav dan ! Iako sam legla u neko pristojno vrijeme,jutros oko devet sam jedva oci otvorila,proskiljim na jedno,pa na drugo,pa se uspravim,pa shvatim da tata jos nije zalozio grijanje,pa se opet uvucem pod jorgan…podvijem noge toliko da mi koljena dodiruju bradu – apsolutno nespremna da se suocim sa novim danom.Ne,to nisam ja..al lici na mene :) Pogled na sto –  knjige su jos tamo,nisu se same nekim cudom procitale i naucile..Nekako mi se ne uci danas… Ah,sta da se radi – takav nam je studentski zivot ! Sva sreca pa spremam ispit do kojeg mi je stalo,pa se nekako i natjeram na knjige ! Ustajem poprilicno smorena,navlacim moje rozike (papuce) i odgegam kroz kucu – sama sam,starog ni na vidiku..

Pogled kroz prozor,samo sivilo..jbmti ovakav dan..gdje je ljeto,gdje je sunce? Sad bih tako izasla na moju terasu sa kafom i nekako prezivjela dan..ali ovako…

Nervozna sam dosta zadnjih dana,nekako mi nista ne podize raspolozenje…osjecam prazninu u rukama,treba mi akcije,nekakvog rada..Prije sam isla na ples,pa sam tako trosila energiju i stvarala novu,pa kursevi engleskog…bogme,ova zima je skrta,recesija ubija u pojam..stalno sam u kuci,i to me ubija..bilo sta da mi padne na pamet,zato treba novca,a ja ga nemam – student 100% !

Vucem se dobar dio jutra po kuci,i na kraju,sta cu,znam da mi nema druge,one knjige me cekaju,a cekanje im dobro ide,pa kuham veliku solju svog kaFucina ,pustam Norah Jones i Natalie Cole (danas je dan za malo jazz-a) i sjedam za sto..Spisak od samo 145 knjiga za jedan ispit,od antike preko renesanse pa do modernizma..od Homera,preko Bokaca pa do Eka..Samo jedno mi preostaje da prezivim dan – SEKSPIR !!! Njega mogu bilo kad,bilo gdje..mislim da citam,a ne to sto ste pomislili…! Sram da vas bude !

Sekspir je moja velika ljubav..a kako i ne bi bio kad stihovi koji su izasli iz njegovog pera,iako posuti onom finom prasinom starosti i patine,su nekako jedini koji su sposobni adaptirati se i u ova moderna vremena :

„O,u sta ljubav pretvori mi zjene, sto gledajuci i ne vide pravo :

Il’ ako vide,tad od pale mrene sve u sto glede ne prosude zdravo?

Varavoj zjeni kad je nesto krasno,sto vrijedi da svijet drugacije sudi?

Al ako vrijedi,tad je posve jasno : ne vidi ljubav ko i drugi ljudi.“

I sta mi drugo preostaje,nego zavuci se u te stihove…Jer na dan poput ovog,kad nisam ni neraspolozena ali nit skacem od srece,kad sam usamljena al mi drustvo nije potreba nit zelja..na dan poput ovog knjigama se ipak vratim !

Evo,vec je pola dana proslo,moja treca solja kaFucina je vec tu..knjiga u krilu,stihovi u glavi…i opleti 🙂 Kad nece brdo Muhamedu,Muhamed ce brdu !

Lijep dan vam zelim !

HipatiJA

hypatiaMoj nick je pomalo cudan,i ko nije upucen u taj svijet,cesto me pita sta on zapravo znaci,da li je to neko ime,neka rijec,kakvo joj je znacenje..Pa da objasnim :

Svi ste culi za cuvenu aleksandrijsku biblioteku koja je izgorjela.Zena koja ju je cuvala sve do smrti,naucnica i bibliotekarka Hipatija sasvim je medjutim zaboravljena. „Bila je kcer ucenjaka i filozofa Teona,i zena ucenjaka i filozofa Isidora,ali ih je obojicu nadmasila znanjem,elokvencijom i mudroscu..Poznavala je astronomiju,filozofiju,muziku,matematiku..Javno je tumacila Platona i Aristotela,hodala medju muskarcima zaogrnuta muskim ogrtacem i iznosila svoje stavove. Bila je iznimne ljepote i gradje,te su je zbog svih njenih odlika aleksandrijci postovali,sto je bilo neobicno za to doba..Dok su je filozofi poput Sokrata smatrali sebi ravnom,drugi poput Ivana Nikejskog su je smatrali pagankom koja odvlaci narodne mase u bezakonje..Za jednog je ona naucnica,za drugog paganka,jedan izrazava neobicno suosecanje sa zenom,drugi je mrzi iz dna duse-kao zenu,a posebno kao pametnu zenu.

Hipatija je ubijena na veoma okrutan nacin.Razjarena masa svukla ju je sa kocije,odvukla u crkvu Cezareum i zatukla je ciglama.Njeno su tijelo isjekli na komade,vukli po cijelom gradu a zatim spalili. Sokrat ovo naziva brukom Aleksandrije,a za Ivana je njena smrt slavno unistenje posljednih tragova idolatrije u gradu.

Postoji legenda koja kaze da je Hipatija izgorjela u biblioteci ,skupa sa voljenim knjigama.Nijedan od opisa njene smrti nije pouzdan u potpunosti. Medjutim,ima neceg simbolicnog u tome sto je njeno tijelo koje je i samo bilo riznica znanja poput njene voljene biblioteke,izgorjelo bas poput te iste biblioteke,nagovjestavajuci doba kad umiru knjige..

Sa zenama mocnog znanja uvijek je izgleda bilo isto,za jedne su one bile predmet postovanja i divljenja,za druge medjutim vjestice..“

Razlog zasto ja izuzetno postujem Hipatiju je isti razlog zasto volim knjige i zasto studiram knjizevnost.Pocela sam citati i pisati sa pet godina,i od tada moja najveca ljubav su knjige..Imam ja jos ljubavi,ali ovo je ljubav koja je za cio zivot. Moja je ljubav tiha,uvijek u porastu.Nikad nisam bila jedna od onih koja namece svoje stavove o knjigama kao one ispravne,iznesem svoje misljenje,stojim iza njega,ali ostavljam prostor za tudja misljenja.

Mislim da nema sretnije osobe od mene kad traje sajam knjga,a sestra me cesto zeza da bih ja najradije i zivjela u biblioteci. Ne znam sta je to u knjigama sto me tako privlaci,mada znam ovo.. kao dijete proteklog rata,cesto mi je ljepse bilo zivjeti svijet iz knjiga,nego onaj realni..Sve sto me ikad zanimalo saznavala sam preko knjiga,i s vremenom obogatila svoj vokabular i svoj duh..Mada me mnogi smatraju knjiskim moljcem,nisam takva..to je samo ljubav kao bilo koja druga..

Danas nazalost ima mnogo ljudi ,mladih ljudi koji nisu odmakli dalje od poneke osnovnoskolske lektire..oni zive modernim zivotom..a ne znaju da taj isti moderni svijet pociva na temeljima koje su udarili anticki filozofi,pisci,pjesnici..svi oni koji su se usudili biti drugaciji i svojim rijecima stvarati i krojiti svijet..

Osoba sam za koju bi rekli da je modernih shvatanja,postujem ljude svih rasa,boja,vjeroispovjesti,seksualnih opredjeljenja,politickih stajalista (mada ne znam sta ima moderno ili tradicionalno sa  tim sto se postuje covjek kao ljudsko bice),ali kad je rijec o knjigama,tu me mogu zvati tradicionalistom koliko god zele…za mene je knjiga i pisana rijec vrh..jer misao koja nije zapisana i od zaborava sacuvana,ostaje samo to sto jeste-misao !